7.7. «Pristup problem – i – rješenje»

Ispitivač bi u praksi trebao primijeniti «pristup problem - i - rješenje» kako bi procijenio inventivnu razinu na objektivan i očekivan način.    

U «pristupu problem - i - rješenje « postojetri glavne faze:

  • određivanje «najbližeg prethodnog stanja tehnike»,
  • utvrđivanje «objektivnog tehničkog problema» koji se rješava i
  • razmatranje bi li izum za koji se zahtijeva zaštita, polazeći od najbližeg prethodnog stanja tehnike i objektivnog tehničkog problema bio očigledan stručnoj osobi u određenom području.

(i) Određivanje najbližeg prethodnog stanja tehnike

Najbliže prethodno stanje tehnike jest kombinacija karakteristika koja je razotkrivena u jednom dokumentu i koja, kao polazna točka, najviše obećava u nastojanju da se na očigledan način dođe do izuma. Prvo što bi se trebalo uzeti u obzir pri odabiru najbližeg prethodnog stanja tehnike jest to da bi se ono trebalo odnositi na namjenu i djelovanje koji su slični namjeni i djelovanju izuma ili bi to stanje tehnike trebalo pripadati barem istom ili najbližem tehničkom području kao i izum za koji se zahtijeva zaštita.   

U praksi, najbliže prethodno stanje tehnike općenito je ono koje odgovara sličnoj upotrebi i zahtijeva najmanje strukturnih i funkcionalnih izmjena da bi se došlo do izuma za koji se zahtijeva zaštita.

Najbliže prethodno stanje tehnike mora biti utvrđeno sa stajališta stručne osobe u određenom području na dan koji je raniji od datuma podnošenja ili datuma priznatog prava prvenstva za izum za koji se zahtijeva zaštita. 

Pri utvrđivanju najbližeg prethodnog stanja tehnike trebalo bi se uzeti u obzir ono što sam podnositelj prijave navodi u opisu i tvrdi da je to poznato. Ispitivač bi trebao smatrati ispravnim svaki takav navod poznatog stanja tehnike. 

(ii) Izlaganje objektivnog tehničkog problema

U drugoj fazi, na objektivan se način utvrđuje tehnički problem koji se rješava. Kako bi se to učinilo, moraju se proučiti prijava, najbliže prethodno stanje tehnike i razlika (takozvane «razlikovne karakteristike» izuma) između izuma i najbližeg prethodnog stanja tehnike u odnosu na karakteristike (bilo strukturne bilo funkcionalne) i tada izložiti tehnički problem.

Karakteristike koje vidljivo ne pridonose, bilo samostalno bilo u kombinaciji s drugim karakteristikama, tehničkom karakteru izuma nisu relevantne za procjenu inventivne razine. To se može dogoditi, na primjer, kada određena karakteristika pridonosi samo rješenju netehničkog problema, na primjer, problema u području koje je izuzeto iz patentibilnosti.

U kontekstu , «pristupa problem - i - rješenje» tehnički problem znači cilj i zadaću da se najbliže prethodno stanje tehnike modificira ili prilagodi tako da se osiguraju tehnički učinci koje proizvodi izum u odnosu na najbliže prethodno stanje tehnike. Tako definiran tehnički problem često se naziva «objektivan tehnički problem».

Objektivan tehnički problem izveden na takav način možda nije ono što je podnositelj prijave prikazao kao «problem» u svojoj prijavi. Ovo potonje bi možda trebalo preformulirati, budući da se objektivan tehnički problem temelji na objektivno utvrđenim činjenicama, osobito činjenicama iz prethodnog stanja tehnike otkrivenim tijekom pretraživanja. One se mogu razlikovati od činjenica iz prethodnog stanja tehnike koje su podnositelju prijave bile poznate u trenutku podnošenja prijave.

Osobito, prethodno stanje tehnike citirano u izvješću o pretraživanju kao dijelu ispitivačke komunikacije može izum staviti u perspektivu koja se u potpunosti razlikuje od perspektive koja je vidljiva samo iz prijave.

Izraz «tehnički problem» trebao bi se tumačiti u širokom smislu; on ne mora nužno značiti da je tehničko rješenje tehničko poboljšanje u odnosu na prethodno stanje tehnike. Prema tome, problem bi jednostavno mogao biti traženje alternative poznatoj napravi ili poznatom postupku koji proizvode iste ili slične učinke ili koji su isplativiji.

(iii) Pristup «je-moglo / bi-bilo»

U trećem koraku, pitanje na koje treba dati odgovor je postoji li u prethodnom stanju tehnike, gledanom u cjelini, ijedno poučavanje koje bi bilo potaknulo (ne samo «je moglo potaknuti», nego «bi bilo potaknulo») stručnu osobu, suočenu s objektivnim tehničkim problemom, da preinači ili prilagodi najbliže prethodno stanje tehnike dok uzima u obzir to poučavanje, i time stigne do nečega što pada unutar granica patentnih zahtjeva, i tako ostvari ono što ostvaruje izum.

Drugim riječima, stvar nije u tome je li stručna osoba mogla stići do izuma putem prilagođavanja ili preinačivanja najbližeg prethodnog stanja tehnike, nego bi li ona bila učinila tako jer ju je prethodno stanje tehnike ponukalo da tako učini, a u nadi da će riješiti objektivan tehnički problem ili u očekivanju nekog poboljšanja ili prednosti. To je morao biti slučaj za stručnu osobu prije datuma podnošenja ili datuma prvenstva koji je valjan za ispitivani patentni zahtjev.

Ispiši stranicu